U proleće 1912. godine, major Vojislav Tankosić je premešten u Štab graničnih trupa. Bližio se početak rata sa Turcima i zato je Tankosić u Prokuplju ponovo pokrenuo kamp za obuku dobrovoljaca. Voja je vršio rigoroznu kontrolu i selekciju kandidata, želeći da dobije najkvalitetnije vojne jedinice. Regrutaciju je prolazilo oko 10 % kandidata. Tako tada nije primio Gavrila Principa, zbog njegove slabe fizičke konstitucije i slabog zdravlja, što mu je Gavrilo zamerao do kraja života.

Vojina ratna slava pratila ga je na svim bojištima. Austrijanci su ga sahranjivali svakodnevno, Srbi ga uzdizali na pijedestal heroja. Krajem 1915. godine, kao komandant bataljona, sa svojim četničkim odredom, drži odstupnicu srpskoj vojsci. U borbi u Igrištu kod Velikog Popovića 31. oktobra smrtno je ranjen gelerima granate.

Predosetio je svoju smrt jer je njihova četa išla prva i čistila put drugima iza, te i trpela najveći deo napada. Izlazivši iz rova rekao je: “Napred za mnom, ko hoće da pogine“. Pala je granata u blizini njega i šrapnel ga je pogodio. Izgovorio je samo: “Ujedoše me” i onesvestio se. Poslednje reči su mu bile Njegošev citat: “Ne bojim se vražjeg okota, neka ga je ko na gori list“, nakon dva dana je preminuo.