Emilija, na početku ovog intervju-a, reci nam nešto o sebi i tvojim prvim koracima u tenisu
Rođena sam i odrastala u našem Prokuplju. Od malih nogu sam počela da treniram tenis, na terenima kraj Toplice. Ljubav prema ovom sportu sam razvila zahvaljujući mom prvom treneru Milanu Rađenoviću. Bila sam takmičar u kategorijama do 12, 14, 16 i 18 godina. Takođe sam se takmičila u WTA kategoriji turnira. Na moju žalost, povrede su me sprečile da nastavim sa takmičarskom karijerom, pa sam se okrenula trenerskom poslu. Nakon dobijanja svojih prvih licenci, počela sam da radim kao teniski trener u Prokuplju, sa dečicom uzrasta 5-18 godina. 2019. godine pružila mi se prilika da radim u Kini kao teniski trener.
Kako je tekao vaš put do Kine?
Ponudu za posao u Kini sam dobila od svojih kolega i bliskih prijatelja, kojima se ovim putem zahvaljujem, a to su Jovana Daskaloski, Miloš Milhajlović i Nenad Ljubisavljević. Akademiji na kojoj su oni tada radili bili su potrebni treneri, ponudu su poslali meni i kolegi iz Kruševca, Đurđević Blagoju.
Da li možeš da nam kažeš nešto više o akademiji na kojoj radiš?
Da, naravno. U pitanju je akademija ’Lilong’ koja se nalazi na dve lokacije, u Harbinu i u Chengduu. Jedna je od prestižnijih akademija u Kini. Ima jako puno uspešnih takmičara i takmičarki. Imamo prvakinju Kine do 16 godina, čiji uspeh pripisujem mom kolegi Milošu Mihajloviću. Takođe sam ponosna na svoj rad, jer su takmičari sa kojima ja radim postigli i postižu sjajne rezultate. Ono sto me raduje jeste uspeh deteta sa kojim radim koje je osvojilo Nacionalni šampionat Kine u uzrastu do 10 godina. I nadam se da će deca i dalje nastaviti da postižu sjajne rezultate, a ja kao trener potrudiću se da im dam najbolje od sebe.
Šta trener treba da poseduje da bi radio sa decom?
Po meni, najviše je potrebno strpljenje i razumevanje deteta, kao jedinke. Deca su sva različita i po tome je potrebno da se trener prilagodi svakom detetu i njegovom uzrastu. Takodje, jako važna stvar je odnos trenera i deteta. Da bi trener imao uticaj nad detetom, potrebno je da stekne detetovo poverenje, zato je neophodno da trener i dete imaju dobru komunikaciju. Mogu slobodno da kažem da trener predstavlja detetu trećeg roditelja, jer ima veliki uticaj na razvoj i vaspitanje deteta. Dodala bih još da je jako bitno da trener nauči dete da, pre svega, uživa u igranju i učenju bilo kog sporta.
Da li možeš da nam kažeš da li postoje razlike kod treniranja dece u Srbiji i Kini?
Sam način rada se ne razlikuje mnogo. Ono što se razlikuje jeste mentalitet dece i drugačije vaspitanje dece. Deca u Srbiji su mnogo više naviknuta na sport i mnogo više u uživaju u sportu za razliku od dece u Kini, koja mahom se sportom bave zato što im to predstavlja obavezu. I to je krucijalna razlika koja se vidi kasnije kroz takmičarsko doba. U Kini deca lako odustaju kad postane teško u mečevima, i nemaju taj naš ’borbeni duh’.
Kakav je život u Kini van teniskih terena?
Pre Covid19, život u Kini je bio normalniji. Kako je počeo Covid19 u Kini krajem 2019. godine, ja sam se vratila u Srbiju. I nažalost, u tom peiodu nije bilo moguće da se vratim nazad. Posle skoro dve godine sam uspela da se vratim. I, verujte, sve je drugačije. Ovde postoji ’Zero Covid’ politika, koja nimalo nije prijateljski nastrojena prema strancima, pa čak ni prema njihovim građanima. Ja, od kada sam došla, tačnije decembra 2021., do sad provela sam 65 dana u karantinu. Iako nisam bila nijednom zaražena. Pri dolasku sam morala da provedem 35 dana u centralizovanoj izolaciji. (Peking 21dan, Harbin 14 dana) Ostalo je bilo jer se u mom komšiluku nalazio pozitivan slučaj. Jako je teško jer mere koje Kina preduzima su jako rigorozne. Testiranja se odvijaju skoro svakog dana. U slučaju da se nađete na mestu gde je bio neko zaražen, moraćete i vi u izolaciju. Kontrolu imaju tako što imaju posebne QR kodove, koje skenirajte prilikom ulaska bilo gde, čak i ispred vašeg ulaza u zgradu. Takođe, taj kod može biti: zelen, žut ili crven. Pa ako ste crveni, ne možete ni u sopstveni stan, već vas vode u izolaciju. Tako da, život van teniskih terena meni nije mnogo zanimljiv (smeh).
Da li ti nedostaje Srbija i tvoj rodni grad?
Srbija mi nedostaje svakim danom sve više i više. Pogotovu moje Prokuplje. Najviše mi nedostaju brat i majka, kao i moji bliski prijatelji, koji mi daju motivaciju da istrajem i izdržim ovu tešku situaciju u Kini.
Koje te uspomene najviše vežu za naš grad?
Hmmm… Imam previše lepih uspomena koje me vezuju za Prokuplje. Ali, definitivno najdraže su mi one koje su se dešavale na teniskim terenima kraj Toplice. Volela bih, kad se vratim u svoj grad, da isti ti tereni kraj Toplice budu puni dece koja se raduju, vesele i uživaju igrajući tenis.








